Petar Markov je sedeo u svom malom stanu, okružen zidovima koje su prekrivali stari knjige i novinski članci. Prozor je bio otvoren, a halka večernja šuma ulice je dopirala do njega, mešajući se sa zvukom njegovog disanja. Njegova seda kosa je padala preko čela, a oči su mu bile zamorene od dugog dana provedenog u potrazi za informacijama. Bilo je 2154. godine, a svet je bio u velikim promenama. Stvarnost je postala neizvesna, a ljudi su počeli da gube veru u sve što su nekada smatrali sigurnim.
Petar je bio novinar, ili barem, bio je. Pre nekoliko godina, njegova karijera je bila u punom zamahu, a on je bio jedan od najpoznatijih novinara u gradu. Međutim, kao što je svet postajao sve složeniji, Petar je počeo da gubi vezu sa stvarnošću. On je počeo da sumnja u sve, čak i u svoje sopstvene percepcije. Njegovi kolege su ga smatrali luđakom, a njegovi članci su bili odbijani jedan za drugim. Na kraju, Petar je bio prisiljen da napusti posao i da se povuče u svoj mali stan, gde je počeo da živi u svom sopstvenom svetu.
Pored njega, na malom stolu, stajao je mali robot, koji je bio njegova jedina društvena prisutnost. Robot se zvaо 'Dick', a bio je napravljen da sadrži dela Filipa K. Dicka, jednog od Petarovih omiljenih autora. Dick je bio malen, ne više od 30 centimetara visine, a njegovo telo je bilo prekriveno tankim slojem metala. On je imao oči koje su svetlele kao dve male zvezde, a njegov glas je bio mekan i prijatan.
"Dobro veče, Petar", rekao je Dick, njegov glas je bio kao šapat u Petarovom uhu. "Šta radite danas?"
Petar je pogledao Dicka, a zatim je pogledao van prozora. "Ništa, Dick", rekao je. "Samo sedeći ovde i gledajući svet koji se raspada."
Dick je kleknuo, a njegove oči su se upile u Petara. "Ne morate biti tako pesimistični, Petar", rekao je. "Svet je još uvek tu, i još uvek ima mnogo lepote u njemu."
Petar je podrugljivo podržao Dicka. "Lepota?" ponovio je. "Gde? U ulicama koje su preplavljene ljudima koji su izgubili svoje duše? U zgradama koje su postale samo skeleci onoga što su nekada bile?"
Dick je ćutao, a zatim je rekao: "Možda treba da promenite perspektivu, Petar. Možda treba da pogledate svet sa druge strane."
Petar je podržao Dicka, a zatim je ustao i počeo da hoda po stanu. On je bio u mislima, a njegove oči su bile zatvorene. Dick ga je posmatrao, a njegove oči su bile upile u Petara.
Kao što je Petar hodo, on je počeo da primećuje neobične stvari. Prozor je bio otvoren, a vetar je ulazio u stan, donoseći sa sobom neke čudne mirise. Petar je otvorio oči, a zatim je pogledao van prozora. Ulica ispred njega je bila pusta, osim jedne figure koja je stajala pod uličnom svetiljkom. Ona je bila visoka, a njeno lice je bilo skriveno u senци.
Petar je oslušao, a zatim je rekao: "Dick, gledaj ovo."
Dick je kleknuo, a njegove oči su se upile u figuru. "Kojak je to?" pitao je.
Petar je podržao Dicka. "Ne znam", rekao je. "Ali nešto mi kaže da je neobično."
Figura se nije pomerila, a Petar je nastavio da je gleda. On je počeo da oslušava neke čudne zvuke, kao da je figura komunicirala sa nečim. Petar je oslušao, a zatim je rekao: "Dick, čujete to?"
Dick je ćutao, a zatim je rekao: "Da, čujem. Zvuči kao... kao neki signal."
Petar je podržao Dicka, a zatim je pogledao van prozora. On je počeo da sumnja u sve, čak i u svoje sopstvene percepcije. Figura se nije pomerila, a Petar je nastavio da je gleda. On je počeo da shvata da stvarnost nije ono što deli. U svetu koji se brzo menja, Petar je morao da odluči šta je stvarno, a šta je iluzija.
"Dick", rekao je Petar, "mislim da ćemo morati da istražimo ovo dalje."
Dick je kleknuo, a njegove oči su se upile u Petara. "Slažem se, Petar", rekao je. "Ali budite oprezni. Ne znamo šta nas čeka vani."
Petar je podržao Dicka, a zatim je pogledao van prozora. On je bio spreman da istraži svet, i da otkrije istinu o stvarnosti. Iako je bio uplašen, on je znao da mora da napravi korak, i da vidi šta ga čeka.